U kući je bilo upaljeno svetlo. Krenuo sam travnjakom pored nje, a kad sam se našao na malenom uzvišenju, kroz prozor sam mogao da vidim dnevnu sobu. U njoj je neki muškarac dedinih godina sedeo i gledao televiziju, samo što nije ličio na njega. Itan nije bio tu. Vratašca za pse su i dalje bila na starom mestu, ali drvena vrata s unutrašnje strane bila su zatvorena. Očajnički sam zalajao i krenuo da grebem po spoljnim vratima. Čuo sam korake. Neko je pošao ka vratima. Kao mahnit sam zamahao repom, njišući se levo-desno. Svetlo iznad moje glave se upalilo a drvena vrata zaškripala pre nego što su se otvorila. Oh, kako mi je bio poznat taj zvuk! Čovek kojeg sam malopre video da sedi, sada je stajao kraj ulaznih vrata. Namrštio se kada me je video kroz staklo. Ponovo sam zagrebao po vratima. Jedva sam čekao da jurnem unutra i budem sa mojim dečakom.
„Hej!”, čuo sam iza zatvorenih vrata. „Prestani to da radiš!” Po glasu sam osetio da je ljut pa sam seo, ali koji tren kasnije sam se ponovo pridigao. „Šta hoćeš?”, kazao je čovek. Po načinu na koji je to rekao shvatio sam da me nešto pita, ali nisam znao šta. Onda mi je sinulo kako ne moram da čekam da se odluči. Unutrašnja vrata su bila otvorena pa sam mogao da prođem kroz vratašca za pse. Spustio sam glavu, gurnuo plastična vratašca i ušao u kuću. „Hej!”, iznenađeno je uzviknuo čovek. I ja sam se iznenadio. Čim sam se našao u kući, osetio sam njegov miris i odmah znao ko je. Bio je to Itan. Našao sam mog dečaka.
https://www.imdb.com/video/vi3182736921/?playlistId=tt1753383&ref_=ext_shr_lnk